Improvizacija ili „stvaranje u hodu“ odličan je primjer govorne vježbe u nastavi hrvatskoga jezika koji, osim što unapređuje učeničke govorne vještine, potiče aktivnost, stvaralaštvo, suradnju, omogućava osvješćivanje i verbaliziranje osjećaja, bolje razumijevanje tuđih osjećaja i pronalaženje rješenja za probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Za improvizaciju nije potrebna posebna priprema učenika, pisanje i zapamćivanje teksta pa je učenici vole i rado sudjeluju u njoj.

S učenicima šestoga razreda održan je dvosat s ciljem osmišljavanja likova i problemskih situacija s kojima se učenici susreću u svakodnevnom životu te razrješivanja istih na primjeren način.

Realizirani su sljedeći ishodi na razini predmetnoga kurikuluma:

OŠ HJ A.6.1.

Učenik govori i razgovara o pročitanim i poslušanim tekstovima.

OŠ HJ B.6.4.

Učenik se stvaralački izražava prema vlastitome interesu potaknut različitim iskustvima i doživljajima književnoga teksta.

Povezanost s međupremetnim temama

Jasno iskazuje svoj stav.

Provedene aktivnosti

Osjetilno-doživljajna vježba koju predvodi učiteljica. Učenici stoje ili sjede u krugu. Učiteljica započinje igru pokretom kojega učenici slijede jedan po jedan. Zvukovi se pojačavaju i stišavaju kao pljusak.

Aktivnost opušta i povezuje učenike s ciljem da lakše uđu u proces stvaranja priče i dramsku improvizaciju.

Učenici sjede u krugu. Učiteljica najavljuje temu sata Riječi mogu sve – i raniti, i tješiti.

Učiteljica je pripremila različite predmete i stavila ih u krug.

Učenici uzimaju predmet koji ih je privukao i stvaraju njegovu povijest (odakle je, što predstavlja, čiji je…) i priča je ostalim učenicima koji pokušavaju priče o predmetima povezati i staviti u kontekst. Dok pričaju, učiteljica pravi zabilješke koje će im pomoći kao smjernice u stvaranju priče.

Učenici samostalno stvaraju priču, oblikuju likove, dijele uloge. Grupiraju se prema željama.

Učenici proigravaju svoju priču služeći se izabranim dramskim postupcima (zamrznuti prizor, unutarnji monolog, tunel misli…) U aktivnost se može uključiti i učiteljica kao ravnopravni lik.

Nakon svake improvizacije ostali učenici komentiraju problemsku situaciju i njeno rješenje. Mogu predložiti i drugačije rješenje o kojem se onda raspravlja i eventualno ga se može i proigrati.

Učenici iskazuju svoje doživljaje, osjećaje, dojmove i spoznaje do kojih su došli tijekom izvođenja prethodnih aktivnosti.

Učenici stoje u krugu. Svaki učenik ulazi u krug i određenim repetitivnim znakom pokazuje svoj odgovor na učiteljičino pitanje, koje uvijek može biti drugačije. Svaki sljedeći učenik pokušava se uklopiti u ritam koji je započeo prvi učenik. Na kraju svi vibriraju u istom ritmu, ali izvodeći različit pokret.

Cilj završne aktivnosti je iskazivanje neverbalno iskazivanje emocija i povezivanje, stvaranje osjećaja zajedništva nakon odigrane drame.

Vlatka Bosutić-Cvijić, prof.