Među njima bio sam i ja. U jutro petnaestog dana mjeseca kolovoza krenuli smo na to putovanje. Prolazeći pokraj predivnih, šumom prekrivenih uzbrdica, malenih zaseoka i beskrajno velikih ravnica pala su prva upoznavanja s učenicima druge škole. Na Krk, u grad Omišalj, koji je ispunjen strmim uzbrdicama, stigli smo na vrijeme za ručak.

Zatim su nam nastavnice Klaudija Hogl i Ivona Kablarević pokazale gdje ćemo stanovati sljedećih devet dana, tj. jedan drveni bungalov. Nas trideset i šestero trebalo se smjestiti u zagušljivi bungalov? No, taj nam je bungalov kasnije prirastao srcu. Tada su pala prva jadikovanja: „Oni misle da ću se ja tu kuhati svaki dan?“, „Ja bih trebala spavati na ovom vojničkom krevetu? Da, baš!“ i sl.

Oni koji su se sprijateljili u busu zauzeli su krevete koji su blizu jedni drugima. Budući da su ormarići za stvari bili minijaturni, mogli smo spremiti samo jedan mali dio stvari koji smo ponijeli. Kada smo završili s raspakiravanjem, došli smo u prvi doticaj s morem i plažom. Voda je, naravno, u početku svima bila hladna, no to nije nikome stvaralo ozbiljnije probleme.

Sada si zamislite ovu sliku: veliko plavo more, sunce sja svom svojom jačinom, u daljini se vide na jednoj strani planine, a na drugoj otok… A sada toj maloj slici pridodajte tridesetak djece koja se brćkaju, kupaju i skaču s mola. To bi bila približna slika svakog našeg kupanja.

Kada smo prvi put krenuli u grad, ponovno su se neki počeli žaliti na strmu uzbrdicu kojom smo se trebali uspeti. Prvo mjesto koje smo posjetili bila je slastičarnica. Svi koji su kupili sladoled dobili su kuglu gratis. Kul, zar ne? Zatim smo otišli u trgovinu suvenira gdje je jedna djevojka kupila tekućinu za puhanje balončića.

Zamislite taj ugođaj: držite se za ogradu mola i gledate tiho udaranje valova o kamenje, balončići lepršaju iznad vaših glava, blago se sjajeći na svjetlu ulične svjetiljke, dok se u pozadini iz kafića čuje neka balada. Takav nam je bio svaki trenutak na tom ljetovanju, čudesan!

Jedne smo večeri išli na feštu u grad. Na jednom su se trgu mogle čuti stare slavonske pjesme, a na drugom modernija glazba za ples. Nastavnici i većina učenika plesala je šokačko kolo na prvom trgu, dok smo se mi ostali njihali na stihove svima poznate Rolling On The River Tine Turner.

No, ta se fešta nije mogla mjeriti s onom u Njivicama, gdje je jedan amaterski bend pjevao najpoznatije hrvatske i strane pjesme. To je bila najsavršenija noć u mom životu. Sljedećeg su dana svi premoreno ležali na svojim krevetima, žaleći se na grlobolju.

Sljedeći izlet bio je odlazak brodom u Crikvenicu. Gledali smo predivan krški reljef, prolazeći ispod veličanstvenog Krčkog mosta. No nisam mogao u potpunosti uživati u tom izletu zato što sam, kao i mnogi drugi, bio bolestan. Nekoliko smo puta čak i išli na noćno kupanje tijekom kojeg smo skakali s mola.

Na povratku u Osijek, nitko nije bio pretjerano pozitivno raspoložen. Tada su se čak i brda, pokraj kojih smo prolazili, činila kao da se tužno obrušavaju jedna na drugo. Neki su učenici čak i zaplakali, razmišljajući o tome da se više nikad neće buditi pored tih predivnih ljudi. A zatim je došao najteži dio, rastanak. Naše je putovanje završilo međusobnim grljenjem.

To će ljetovanje svi sigurno pamtiti kao jedno od najljepših uspomena. Ja se čak i sada nasmiješim pri samoj pomisli na to ljetovanje!

Bruno Kulić, 8.c